Iako je već početkom 20. stoljeća zabilježeno postojanje divljih odnosno slobodnih morskih kupališta (spominju se Diga i Vallestrin), tek su u međuratnom razdoblju ona počela biti više u modi. Divlja kupališta postala su pristupačnija masovnijim korištenjem bicikala odnosno motorkotača. Tek nakon Dugog svjetskog rata kao kupališta se koriste uvale i druga mjesta uz porečku obalu na kojima ne postoje kabine za presvlačenje, a sve u želji postizanja što bližeg kontakta s prirodom.
Temelj poslijeratnog, pretežno tuzemnog turizma, bila su radnička, omladinska i dječja odmarališta, mnoga od kojih su bila i u Poreču, pa se i u sklopu njih pristupilo prvim opsežnijim uređivanjima plaža. Paralelno s otvaranjem odmarališta, dolazi i do izgradnje raznovrsnih turističkih smještajnih kapaciteta, naročito tijekom 1960-ih, a time i vrlo intenzivne faze razvoja i unapređenja plaža, koje su u narednim godinama plijenile sve veći broj turista, domaćih i inozemnih.
Na porečkom području posebno je to bilo vidljivo na području Plave i Zelene lagune, gdje se na niskoj i mjestimice pošumljenoj obali pogodnoj ne samo za kupanje nego i za rekreaciju i sportske aktivnosti, tijekom 1960-ih uređuju brojne plaže za potrebe domaćih i inozemnih turista. Dolazi do proširenja turističkih usluga u sklopu plaža, koje sve češće imaju i sportske, kulturne i zabavne centre. Centri uz more nudili su sadržaje vezane za aktivnosti na moru (jedrenje, jedrenje na dasci, veslanje, skijanje, ronjenje, podvodni ribolov...). Plaže su u tom razdoblju postale dijelom suvremenog života, pravom slikom provođenja slobodnog vremena i idealnog godišnjeg odmora.
Copyright, Zavičajni muzej Poreštine - Museo del territorio parentino
Dodaj u favorite