Porečka kupališta kroz povijest

Razvoj mreže kupališta na Jadranu

Na razvoj mreže kupališta na jadranskoj obali u drugoj polovici 19. st. i početkom 20. st. utjecala je gradnja kopnene i pomorske prometne infrastrukture, ali i popularnost balneologije i klimatologije, znanosti koje su propagirale ljekovitost i blagotvornost prirodnih resursa mora, sunca, zraka i pijeska. Pravi i ozbiljni motiv dolaska turista u tom razdoblju bili su lječilišni i zdravstveni razlozi. Jedan od važnih rezultata ovih promjena je izgradnja za tadašnje prilike nove turističke infrastrukture morskih (gradskih) kupališta i sunčališta.

Planiranje i izgradnja kupališnih građevina u turističkim mjestima usko su povezani s razvojem znanstveno-medicinskih istraživanja koja dokazuju klimatske i balneološke posebnosti podneblja i mjesta te pogodnosti za njihovo preoblikovanje u lječilišta i kupališta, što s vremenom postaje općeprihvaćeni način liječenja pojedinih bolesti te potom novi oblik odmora i rekreacije.

Kupališna arhitektura bila je pažljivo osmišljena kako bi se ispunile potrebe srednjoeuropske klijentele iz viših slojeva. Konstrukcija im je bila pretežno od drva i željeza, položena djelomično ili potpuno iznad mora na zidani ili betonski postament. U skladu s prihvaćenim društvenim kodeksom ponašanja te moralnim normama svako je kupalište imalo svoj pravilnik o radu kao i kupališni red istaknut na vidljivom mjestu. Vodila se briga o kupačima na kupalištu i u moru te higijeni i čistoći. U početku su kupališta imala stroga pravila o razdvajanju na muški i ženski dio koja su vrijedila za prostorije za presvlačenje i sunčališta, dok je kupanje u moru često bilo zajednička aktivnost ili je pak postojao raspored kupanja.
Kupališta su, osim svoje primarne namjene, bila i mjesta koja su imala javnu društvenu okupljališnu funkciju. Tu su se održavale različite priredbe, društvene igre i sportska događanja, to je bio prostor slobode i dokoličaranja. U razdoblju do početka Drugog svjetskog rata te sekundarne funkcije kupališta su i dodatno naglašene.

Poreč kao klimatsko lječilište i morsko kupalište

Početkom 20. stoljeća Poreč se počinje afirmirati kao klimatsko lječilište i morsko kupalište na jadranskoj obali te razvijati zdravstveni turizam. Da bi neko mjesto moglo dobiti status klimatskog lječilišta trebalo je dokazati da ima uređeno kupalište, dovoljan broj smještajnih i ugostiteljskih kapaciteta za prihvat i prehranu gostiju te osiguranu zdravstvenu skrb. Posebna obveza lječilišta/kupališta bila je izrada kućnog reda te cjenika soba, jela i pića.

Poreč se 1908. godine u službenoj austrijskoj statistici navodi kao turističko mjesto s 2590 posjetitelja, a time se nalazi na 46. mjestu od ukupno 195 klimatskih, banjskih i primorskih lječilišta austrijskog dijela Monarhije.

Pred Prvi svjetski rat Poreč je sa svoja dva uređena morska kupališta – Bagno S. Nicolò (1895.) i Bagno Riviera (1910.) – bio jedan od dvadesetak lječilišnih i kupališnih mjesta na teritoriju Istre. U reklamnim letcima i brošurama onoga vremena Poreč se reklamirao kao ljetovalište i zimovalište sa zdravim podnebljem i klimom identičnom onoj u Nici na Azurnoj obali. Ljeti je nudio kupanje, izlete brodom i ribolov, šetnje duž obale i kroz borove šumice, a zimi se preporučao kao „zdravstveni azil“.
Godine 1912. Poreč je raspolagao sljedećim smještajnim kapacitetima: hotel Riviera (70 soba), hotel Sanremo (24 sobe) i hotel Alla città di Trieste (20 soba), a počinje se razvijati i privatni smještaj.

U razdoblju talijanske uprave u Poreču nije sagrađen nijedan novi hotelski objekt. Ipak, grad i dalje uživa titulu poznatog turističkog mjesta na Jadranu. Nakon Prvog svjetskog rata putovanja su se demokratizirala a turistička odredišta otvorila, osim elitni gostima, i ostalim društvenim slojevima. Turizam poprima novi obris i postaje sve više ljetni, kupališni i rekreativni turizam. Uz kupanje, sve popularnije postaje i sunčanje, koje dobiva veliko terapijsko značenje (liječnici propisuju na recept tzv. sunčane kupke). Imperativ međuratnog razdoblja postaje rekreativno bavljenje sportom i zabava.

Suvremeni turistički razvoj Poreča

Početkom razvoja suvremenog turizma na prostoru Poreča smatra se razdoblje 1950-ih godina kada su osnovana prva ugostiteljsko-turistička poduzeća – Riviera (1953.) i Plava laguna (1957.), koja su započela sa skromnim smještajnim kapacitetima, ali s vizijom razvoja turizma kao novog društveno-gospodarskog fenomena.

Prve poratne godine obilježio je sustav socijalnog (radničko-sindikalnog) turizma. Zajamčenim pravom na plaćeni godišnji odmor i drugim beneficijama domaćim radnicima prilikom odlaska na odmor država je, u nedostatku inozemnih turista, nastojala potaknuti razvoj domaćeg turizma. Temelj poslijeratnog, pretežno tuzemnog turizma, bila su radnička, omladinska i dječja odmarališta, mnoga od kojih su bila i u Poreču. Odmarališta su do sredine 1970-ih bila najposjećeniji oblik smještaja u Hrvatskoj, kada ih zamjenjuju hoteli.

Riviera i Plava laguna se već u svojim prvim poslovnim planovima okreću masovnom i inozemnom turizmu, koji je od početka 1960-ih sve više poticala i jugoslavenska državna politika. Razdoblje od 1965. do 1975. karakterizira najintenzivnija turistička izgradnja čime započinje razvoj modernog turizma te se tako Poreč uspješno uključio na međunarodno turističko tržište. Strani gosti postaju sve češći i brojniji, pa se noćenje počinju brojiti u milijunima. Od 1970-ih Poreč nosi titulu metropole hrvatskog i jugoslavenskog turizma. Turizam postaje glavna gospodarska djelatnost te su sunce i more, uz bogatu kulturno-povijesnu baštinu, prepoznati kao glavni turistički proizvodi na kojima se temelji i današnji razvoj Poreča.